|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
Price
sa Dunava u 70 slika
Prolece - leto - jesen
"Karta
Dunava bila je moja karta, nju sam studirao, neprolaznu cestu
ka istoku, koja je iz godine u godinu vise posecena i jednom ce
na svojoj jakoj struji nositi pesnika, koji ce znati da podigne
blago poezije, koja ovde obuhvata svaki grm i svaki kamen."
H.K.Andersen
iz knjige Dunav
Vlada
Popin je slikar starog kova. On je hedonista, zaljubljenik u reku,
vodu i prirodu a kao umetnik je poklonik klasicnih slikarskih
tehnika s posebnim afinitetom ka akvarelu. U njegovom slucaju
ova sklonost je bas zgodna, jer Popin polovinu godine provodi
na Dunavu u svom camcu, koji mu je ujedno i pokretni atelje. Recni
pejsaz Dunava pruza neiscrpnu inspiraciju, pa nam ovaj umetnik
iz godine u godinu, poklanja uvek nove sveze i iskrene zapise
svojih utisaka. Tako je sada pred nas, Vlada Popin izlozio 70
najnovijih akvarela nastalih prethodne godine, za samo mesec ipo
dana boravka na omiljenoj reci. Ovim radovima je obuhvatio tri
godisnja doba na reci uz najvise motiva vezanih za leto...
Ivona
Rajacic Barandovski
mart 2003. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Najnovija
ulja i akvareli Vladimira Popina, nastali leta 1996, definitivno
potvrdjuju «osecajnu geografiju» i snazni umetncki
senzibilitet ovog izvanrednog slikara. Njegov najprisniji svet
i dozrela «ideja oka» je, dakle, Panonija ili, jos
blize receno, Vojvodina sa svojim sremsko-banatskim sazvucjima,
intimom beskrajnih tunela drvoreda i lavirinata voda, zelenila
i plaveti odavna sustalih u ceznji za planinama i izdaljenim vrhuncima.
Svaka liska ovde, talasic Dunava ili nabor na nebu, ishodiste
je i utociste, novom dozivljaju i nasusnom trajanju sto se na
zelenom dlanu negdasnjeg mora tka vec milenijumima u tmastom i
laganom pomicanju.
Vojvodina u predelu sliva najmocnije evropske reke je taj neocekivani
(!) bunar i vrtlog svezine, zamajac koji je svojim kapima, talasanjima
i olujama zapljusnuo prenapregnuta letosnja Popinova platna i
gusto, drvenasto tkivo «ars» akvarel papira. Cetkica
umakana u najdublju dubinu reke - koja u mutnom dunavu lako ispliva
na povrsinu i mesa se s njom - ovde nista ne docarava i ne sneva
vec direktno prenosi sveprozimajuci zvuk, stimung neponovljivog
trenutka sto nas napaja. I tako se skupoceni francuski papir i
nemacke «sminken» boje preplicu u dodiru kicice naseg
«kapetana male ladje» - kicice sto je ovde ne samo
kormilo u nutrini dunavskih voda, vec upereni pret ceznje za prostranstvima!
Dobro znani nam slikar-hronicar zemunskih kapija, beogradske hude
(zvedarske) periferije, u pitominu i zaborav razbacanih fruskogorskih
manastira ili pak dalmatinskih veduta, Vladimir Popin, evo, punim
jedrima, i u jednom odista izuzetnom zamahu, otiskuje se u najveci
ovozemaljski hram, u sami iskon prirode, i to ne tek beleznicki
i posmatracki, vec kao sama njena prostornost, kao ono zivo, nesmireno
meso lisca, zemlje, vode. Ribe kao sto su smudjevi, sarani, kecige,
babuske ne vide se, ali i one su tu. Kraj ada i adica, kraj tavorecih
ribarskih mreza i camaca, u punom sjaju pustopasnog dana, ili
u sumrak, medj vrbama.
Moma
Dimic
januar 1997. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Evo
nas pred još jednim izazovom slikarske svesti, izazovom koji
otkriva zaboravljene prostore duhovnosti jednog naroda ali koji
su, uprkos svemu, sacuvali deo neprolazne lepote. Vladimir Popin
je u manje poznatim spomenicima srpske crkvene umetnosti otkrio
iste one duboke, autenticne i višestrano podsticajne vrednosti
koje ne priznaju ni ideološke, ni esteticke ni usko vremenske
sadraje i govore samo jezikom svevremenskih odredenja. Prozracnom
materijom akvarela, u brzom beleenju utiska, jednostavnim
crteom i slobodnom koloristickom orkestracijom docarana
je ne samo atmosfera manastirskih crkava, konaka, ograda ili pejsaa,
vec pre svega data je ona unutrašnja, duhovna dimenzija vidjenog
koje nadilazi jedno vreme i jedno vidjenje sudbine sveta. Popin
je osetio da u ovim motivima ima istorije, ima dubokih tragova
prošlosti, ali i trajnih, nadvremenskih poruka koje osvetljavaju
naša nadanja za svet jednog humanijeg reda stvari.
Ima u ovim akvarelima izvesnog superiornog vladanja jezickim strukturama
kojima se grade iskreni doivljaji likovnog faktuma. U njima
je sadrana iskrenost uzbudjenja ali i mera dokumentarne
prepoznatljivosti motiva: umesto fotografske tacnosti ostvarena
je likovna ubedljivost, dosledno sprovedena ideja o jedinstvu
unutrašnjeg i vanjskog, duhovnog i vizuelnog. Tako su ovi
akvareli postali ne samo izraz potrebe da se jedan svet lepote
koji je nadiveo uzbudljive promene vremena vec i potvrda
darovitosti jednog autora, njegove osecajnosti, znanja, ukusa
i nadasve iskrenosti inspiracije. Ostace, dakle, kao dvostruka
vrednost: kao svojevrstan dokumenat o jednom delu našeg umetnickog
nasleda, ali i kao autentican izraz slikarske svesti Vlade Popina.
Sreta
Bošnjak
maj 1990. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Povodom
izlozbe slika u Narodnom pozoristu u Zemunu
Ugnezdivši
se nad Zemunom, Vladimir Popin je širom otvorio prozore svog
ateljea da bi kroz njih nagrnule omiljene slike starih krovova
i starinskih fasada, bogatih krošnji i napupelih mladica,
širokog Dunava i daleke Avale, suncevih izlazaka i nocnih
svetiljki. Sjedinjujuci se nagonom zaljubljenog sa ovim prizorima
slikar kroz svoj "prozor u svet" dosee ritam sopstvene
prirode. Usaglašavanje sa sopstvenim bicem kod Vlade Popina
se odvija putem "pripitomljavanja" odredjenog materijala,
pastela ili ulja, kako bi se što neposrednije uhvatio pojedini
utisak. Prvi akvarelski tonovi na pastel papiru, ovlašni
dodiri u predigri sa motivom, najavljuju strasnije i predanije
poistovecenje u daljem odnosu sa prizorom. Tako na kraju ostvareni
baršunasti karakter pastelne strukture zadovoljava teinu
i dramaticnost sutona na "Zemunskim krovovima" ili sfumatirano,
meko nizanje planova "Preko Dunava" dok crtacke, rukopisne
osobine pastela, bliske Popinu - graficaru, resko odzvanjaju u
svetlosnim snopovima iskidanom prostoru "Ateljea". U
slicnom duhu svetlucaju raznobojni potezi cetkom u modroj kaši
tame "Zemuna nocu", gradeci spektar razlicitih osvetljenosti
od kobalt violetne i permanentno crvene do uckasto bele.
Na slican nacin, obuzet "tihoitijima" svakodnevnih
predmeta i zemaljskih plodova slikar tei da igrom svetlosti
i boje pronikne u suštinu jednog bokala, caše, plavog
patlidzana ili karfiola i njihovih medjusobnih vibracija.
Sve vidjeno je proivljeno, "Jutro u Backoj Palanci"
ili "Nocni ribolov". Ostvareno odgovarajucim postupcima
u materijalu i prema trenutnom raspoloenju, postaje deo
naše odavno poznate ali nikad vidjene slike. Impresija kao
mera umetnickog cilja, makoliko istorijski poznata, uvek iznova
nalazi poseban likovni izraz u svakoj stvaralackoj licnosti. U
vremenu spoljnih pritisaka i unutrašnjih napetosti, iskidanosti
i sumnji, vedro bavljenje slikarskim poslom u saglasju sa prirodom
autora donosi veru u mogucnost preivljavanja i nalaenja
izgubljenog zadovoljstva.
Cedomir
Vasic
februar 1984. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Iz
casopisa "Umetnost" povodom izlozbe u Grafickom kolektivu
Iako Popin, bar sudeci po dosadašnjim,
nešto redjim istupanjima unutar izlobi koje dopuštaju
da se prati narastajuca aktivnost graficara takozvanog beogradskog
kruga, nije išao, stopimice, za onim najglasnijim i najbucnijim,
njegov odmeren i koncentrisan, ozbiljan pristup grafici pokazivao
je, da se tu radi o umetniku koji trai mogucnosti licnog
izraza putem pune privrenosti prema zanatskim osobenostima
same grafike, bez automatskog ukljucivanja u aktuelnu "razmenu
ideja". Iza tih smirenih, na prvi pogled, veoma nostalgicki
intoniranih, "intimistickih", malih listova, mogla
je, mimo opšteg utiska, da se nazre nesumnjiva snaga i
da se, po rasutim i nešto prikrivenim znacima, naslute
karakterne osobine graficara znatnog potencijala. Lak i raznovrstan
hod, neusiljenost i istancano, emotivno reagovanje, iva
radoznalost i nesklonost ponavljanja vec predjenog puta i istraenog
terena, sve to pokazuje da Popin hoce da graficki list prome
otvorenim i neposrednim rukopisom, više da inicira izvesnu
figuralnu temu i naglasi odredjeni vizuelni štimung, izbegavajuci
da sve to okuje teškom i strogom formom. Ostajuci u granicama
poetsko-realistickog vidjenja sveta, narocito u "vedutama"
starih urbanih celina, sa zanimljivim, cesto bezmalo "fotografskim"
kadriranjem motiva, Popin razvija jedan cist i dosledno sproveden
grafizam, sa tenjom da ostvari dijalog bez mnogo posrednika.
Dušan
Ðokic
1979.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
 |